Ovakvom naslovu nekako prirodno prethodi :”Dragi Lastane….”, jer takvo nesto je ocekivano u Modroj Lasti pod rubrikom “Kutak za djevočice” nakon kojega slijedi pitanje zabrinute tinejdžerice o primjecenim promjenama na svome na tijelu.

Ja ipak imam koju godinicu više, no svejedno se pitam isto pitanje jer ne primjećujem promjene u glavi u odnosu na svoje tinejdžerske godine (ovo se ne odnosi na lako primjetne promjene na mom tijelu izražene mjernom jedinicom težine).

Dakle, dragi Lastane. Jesam li ja normalan?

Iako znam da velika većina ne igra Armu 2 a kamoli ACE, još uvijek niste u komentarima spomenuli genitalije u kombinaciji sa pridjevom dosadan i radi toga nastavljam piliti po svome. Ipak, glavni razlog je izbjegavanje mrtvila koje se nadvilo na ove stranice. Zadnje vrijeme manje smo aktivni i ako ništa drugo nastojati ću mrtvilo smanjiti barem povremenom drugom naslovnicom.

Prijeđimo na moju nedoumicu.

Kako svi znate, nedavno je otkriven ACE mod za Armu 2 i nekolicina nas se zakačila na to. Neki sa više neki sa manje žara. Na moju žalost, ja spadam u onu prvu grupu.

I dok se ispočetka činilo kao zabava za par tjedana, prokleta stvar se pretvorila u vojnu obvezu, ali ovoga puta dobrovoljnu.

Kako sam već prije pisao, velik broj stvarnih vojnika, što aktivnih, što veterana uglavnom zapadne hemisfere, igra svakodnevno na UnitedOperations serverima. Prisutstvo vojnika u onome što se naziva “trenutno najbolja vojna simulacija koju civil može igrati” je imalo za posljedicu i vojničko ponašanje na serverima za vrijeme igranja ali i u pauzama prilikom izbora mapa. S obzirom da je o tome ovdje već bilo spomena, ovoga puta posvetiti ću se dijelu kojeg sam samo ovlaš dotaknuo, a koji je kraju je ispao dio koji me najviše zabrinuo.

Na UnitedOperations serverima osim što možete igrati se vojnika i rata na svakodnevnoj bazi, možete se, ukoliko vam se UO ACE stil igranja toliko dopao, prijaviti za dodatno pojašnjenje gdje će vam netko od starijih igrača u kratkom tečaju objasniti par osnova. Nekolicina nas iz Ri051 je i prošla par uvodnih tečajeva, koji su se svodili na na upoznavanje sa sučeljem ili načinom interakcije sa virtualnim alter egom, kao i par osnovnih taktika na nivou desetine. Reklo bi se fora, što je i bilo, jer se “tečaj” odrzavao u neformalnom tonu i uvijek je bila dobra zezancija.

Medjutim sinoć to je otišlo malo predaleko, jer nakon prospavane noći, jutros u svojoj uobicajenoj jutarnjoj rutini kada sa šalicom kave u ruci sjedam pred kompjuter pročitati vijesti i čekirati e-mail, dočekalo me ovo:

.

Gledam, moj rukopis.
Srknem dva guta kave pa gledam još jednom i onda pomislim onu rečenicu iz naslova.

Na slici koju ste upravo vidjeli su moje zabilješke sa RTO obuke (Radio Telephone Operator). Da stvar bude gora, te zabilješke su mi trebale kako bi prošao ispit. Jeste primjetili kako sam rijec “tecaj” neprimjetno zamijenio sa “obukom”
Da stvar bude duplo gora, osjećam određeni ponos zbog uspješno položenog ispita i zapravo to je onaj dio koji me najviše brine.

Nadam se da sada shvaćate što sam mislio pod onim da se bojim zaigrati tenkiće sa vama jer bi me moglo previše uzeti.

Pričao bih vam još toga, no moram učiti za “Navigation Course” koji će nadam se biti vrlo skoro.