.

Zahvaćen neopisivom ponosom što sam konačno izvukao vlastito dupe iz stolice i otkrio svoj prahistorijski nagon suživota sa prirodom, ali i egotripom koji me puca i goni u samohvalu, imali ste prilike čitati o mojim novim putešestvijama i gledati moja (i mog vjernog suputnika Denisa) poziranja u prirodi. Dakako da je počelo sve kao dobra zezancija nakon čega je prešlo u ufuravanje u Rendžere (priznajte Rendžer puno bolje zvuči od Šumara) da bi preraslo u sram zbog nepoznavanja rodnog kraja pa do istinske želje za ispravkom i popunjavanje rupe u znanju o kraju u kojemu živim.

Slijedom gore navedenih okolnosti, u subotu sam popunio jednu veću rupu i naučio ponešto o misteriji koja je vladala 30tih godina prošlog stoljeća u Riječkom zaleđu . Dakako da ovo sve može zvučati kao izgovor da vas još jednom udavim slikama svojih putešestvija, no s obzirom na afinitete ljudi koji se okupljaju na ovim stranicama pa samim time ukoliko se spomene vojna tehnologija ili povijesna ratna zbivanja (Srdo i Uljki, tišina tamo, Staljin nije zaslužio Nobelovu za mir 😉 ) mislim da je naslov dovoljno zaškakljao znatiželju da nastavite čitati.

Upoznajte se sa “Alpskim bedemom”

Najkraće rečeno Alpski bedem je bila talijanska verzija linije Maginot. Iako obrambena linija nije bila intenziteta kao francuska, sudbine su im na kraju bile slične, odnosno nikada nisu bile upotrijebljene ili iskorištene onako kako su to njeni tvorci zamislili.

Završetkom “Velikog rata” (WW1) moderni stratezi tog doba vjerovali su da budućnost ratovanja, ali i sigurnosti jedne zemlje leži u snažnim fortifikacijama granica, odnosno ukopavanjem i gradnjom utvrda i bunkera. Danas, zahvaljujući WW2 i Blitzkriegu, znamo da nisu mogli biti više u krivu, no 1924. godine nakon što je Kraljevini Italiji pripojena više od polovice današnje Rijeke, talijani su vjerovali da će izgradnjom betonskih utvrda i rovova uspjeti obraniti njihove “svete granice”. I dok bi se o “svetosti” dalo i dan danas raspravljati, početkom tih međuratnih 1930-tih je započeta “betonizacija” granica.

Iznimno loš talijanski strateški položaj Rijeke, kao i njenog zaleđa je prvenstveno zasluga uskog koridora preko kojega je Rijeka bila povezana sa Italijom. Italiji je najveća briga bila mogućnost relativno lakog neprijateljskog presjecanja koridora i time odsijecanje Rijeke ali i Istre, no isto tako nedovoljna širina tog istog koridora je bila nepovoljna za neprimjetno grupiranje snaga u slučaju talijanskog napada. Ispočetka je talijanska mornarica razmještena u Puli i Rijeci preuzela na sebe obranu grada, kako u taktičkom, tako i u psihološkom smislu, no nakon malo razmišljanja svima je bilo jasno da takav način obrane može samo biti psihološki, s obzirom da taktička i borbena vrijednost u slučaju napada je bila gotovo nikakva. Malo poznata činjenica da je plan fortifikacije Rijeke uključivao 8 uporišta s ukupno 11 utvrda sa 70 bunkera, no početak 2. sv. rata dočekalo je 2 uporišta sa 4 podzemne utvrde, odnsno sveukupno 27 bunkera. Plan nikada nije dovršen, a velika većina planiranih fortifikacija je ostala neizgrađena ili poludovrešena u raznim fazama izgradnje.I danas je moguće u samom središtu grada pronaći ostatke bunkera, utvrda i stražara a iako na turističkim kartama nisu nigdje upisane, predstavljaju vrijedan komad povijesti grada prema kojemu svi gravitiramo.
Granica između tadašnjih kraljevina Jugoslavije i Italije bila je dugačka 220km, a fortifikacija Rijeke je bila samo ishodišna točka Alpskog bedema koji se protezao duž granice. Prema talijanskim vojnim izvorima oko 208 utvrda je izgrađeno na granici sa Kraljevinom Jugoslavijom, a na čitavom Alpskom bedemu je do kapitulacije Italije bilo izgrađeno gotovo 1500 utvrda.

U riječkom zaleđu izgradnja utvrda započela je 1931-32 godine i to na više loakcija istovremeno: Klana, Studena, Šapjane, Gomance, Milanja iznad Ilirske Bistrice te cijelo područje Snežnika. Sam Alpski bedem je bio koncipiran kao 3 pojasa, odnosno “zona otpora”, ” sigurnosna zona” i “zone prikupljanja”. Prva zona je trebala na sebe primiti prvi neprijateljski udar i pružiti maksimalni otpor, druga zona je trebala usporiti neprijateljski napredovanje , dok je treća zona bila predviđena kao artiljerijski položaj koji bi pružao podršku prvim dvjema zonama. Za obranu prve dvije zone predvidjele su se fortifikacije stalnog tipa, odnosno kvalitetno izgrađene betonske fortifikacije koje su građene u mirnodopskom razdoblju, a sastojale su se od zaštićenih položaja za teške strojnice i protuoklopne topove, povezane sa horizontalnim i vertikalnim prolazima i podzemnim skloništima za posadu. Položaji koji su birani za takve utvrde su najčešće bili na povoljnim mjestima sa dobrim pregledom na puteve i prvenstveno su trebali spriječiti bilo kakav prodor neprijateljske mehanizacije.
Naoružanje utvrda uglavnom su činile teške strojnice tipa FIAT Mod. 14, kalibra 8 mm, hlađene vodom, kasnije zamijenjene na FIAT Mod. 14/35, hlađene zrakom. Osnovno protutenkovsko naoružanje utvrda “Alpskog bedema” bio je top Nordenfelt” kalibra 57 mm. Za komunikaciju s drugim utvrdama, vojarnama i položajima koristila se radio-veza te telefonska veza podzemnim kabelom, ali i poseban uređaj nazvan fotofon!?, koji je modulirao zvučne signale (riječi izgovorene u mikrofon) u svjetlosne, odnosno demodulirao na ovakav način modulirane svjetlosne signale, omogućavajući brzu komunikaciju u realnom vremenu, zaštićenu od ometanja i prisluškivanja, uz eventualne smetnje zbog loših vremenskih uvjeta i magle.

Ipak, kapitulacijom Italije 1943 godine, prvotna namjena Alpskog bedema se izgubila, a iako su ih nijemci u kasnijem povlačenu 1945 jednim dijelom koristili, većina ih je uništena od samih nijemaca kako ne bi došli u ruke nadirućih partizana, što se u konačnici pokazalo potezom koji je donio više štete samim nijemcima nego partizanima.

1947, konačnim definiranjem granica između Italije i FNRJ, nestao je i posljednji razlog postojanja svih utvrda Alpskog bedema, te oprema koja se nalazila u njima postepeno počela uklanjati, a češće “misteriozno nestajati” dok na kraju utvrde nisu bile u potpunosti opustošene. Generatori, instalacije, plinonepropusna vrata, filteri za zrak, cijevi – sve je bilo odnešeno (da se ne spominje i cjelokupno naoružanje, inventar i namještaj), da bi se pedesetih godina, kada je JNA napustila veći dio utvrda, krenulo iskorištavati čelik ugrađen u utvrde, pa je bio odnešen veliki dio oklopnih elemenata.

Zgodno je naglasiti da nakon 2.sv. rata vlasnicima šume na čijim parcelama su se nalazili ostaci Alpskog bedema, bilo je zabranjeno sjeći šumu i grmlje u bližoj okolici utvrda kako se ne bi remetila kamuf laža, iako je upitna bila potencijalna iskoristivost samog bedema upravo zbog istočne orijentacije same obrambene linije.

Nama najbliža utvrda nalazi se u Rukavcu i bila je jedna od ciljeva subotnje šetnje. Iako nisam očekivao puno, stanje u kojem se nalaze rovovi i podzemni prolazi je iznenađujuće dobro. Iako se nalaze usred šume i vanjski dijelovi utvrde, rovovi, mitraljeska gnijezda su obrasli mahovinom drvećem podzemni prolazi su u stanju kao da su prošle godine izgrađeni. Nema tragova vlage, niti se voda skuplja u njima, a jednom kada se uđe u njih, ukoliko imate dovoljno mašte možete zamisliti i osjetiti emocije koje su morale obuzimati posadu takve utvrde. Nažalost pripadajuća vojarna je očito bila u nedavnoj civilnoj upotrebi (štala?) te je posljednji korisnik zatvorio sve ulaze i samim time nismo bili u mogućnosti ući u vojarnu. Prema nekim pričama prolazi ukopani u brdo iza vojarne dosežu dužinu skoro do 500 metara, no kako sam rekao, nismo mogli ući unutra i provjeriti navode iz prve ruke.

Naravno da je sama izgradnje utvrde bila obavijena velom tajni, kao i ostalom sve što ima veze sa vojskom i za vrijeme izgradnje pristup civilima je bio strogo zabranjen. Da bi misterija bila još veća , sve utvrde je gradila radna snaga prislino mobilizirana iz Italije iz okolice Trsta, takozvani “totari”, odnosno Todt organizacija čije ie su dobili prema njemačkom ministru naoružanja Todt Fritzu. Ono što je nepojmljivo za današnje pojmove svi radovi su izvedeni na ruke sa povremenom uptrebom pokoje mine. Dakle svaki kamen, svako zrno pijeska koje je uptrebljeno prilikom izgradnje je doslovno izkrampano i izlopatareno.
Nažalost još jednom moram naglasiti kako je posve jasno iz samo jednog posjeta da mistika vojnih tajni i prošlih vremena bi zasigurno pobudile intreres gostiju i turista pa ipak utvrde nisu nigdje uvrštene u turističku ponudu.

Na kraju, proveden je još jedan dobro iskorišten dan i nadam se da vam se dopao ovo iznimno sažetom predavanje o bliskoj povijesti našeg grada i njegovog zaleđa.
Također, iznimno drago bi mi bilo ukoliko netko ima pokoju crticu dodati o temi da svakako to učini u komentarima kako bi barem još malo zaokružili ovu priču.

Uzdravlje do slijedeće šetnje u kojoj ću pronaći nešto dovoljno zanimljivoga za podijeliti.