Menu
Nikon Coolpix P1000, ili kako sam konačno počeo cijeniti fotografiju

Nikon Coolpix P1000, ili kako sam konačno počeo cijeniti fotografiju

A sada nešto potpuno neviđeno na ovim stranicama

Svjestan sam da ovim tekstom kročim na nepoznat teritorij.

Posebno zato što fotografija kao profesija me nije nikada zanimala više od onoga “stisni gumb”, a da ne spominjem kako sam svojedobno tvrdio da fotograf može biti svatko i da nema potrebe praviti znanost tamo gdje je nema .

Da stvar bude gora, imamo/imali smo dva člana klana koji su ekčuali profesionalni fotografi, tako da pretpostavljam da sam uvod je već dovoljan da im nakostriješi sve i jednu dlačicu na tijelu, pogotovo kad shvate tko je pisao članak.

Po prvi puta imam uređaj koji je isključivo samo foto aparat, a nije usput mobitel, vadičep, aparat za kavu, skener za kurje oči…..

No dobro, što jedan apsolutni nevježa po pitanju fotografije može pametno napisati u nekakvom osvrtu na bilo koji foto aparat?

 

 

 

Ništa pametno, zato ovo i neće biti osvrt, nego uvid u tijek misli apsolutnog početnika i njegovom spoznajom kako u fotografiji ipak ima više znanosti nego je on voljan priznati.

Rekavši to, vrijeme je da opišem situaciju pa idemo redom.

Predgovor

Dakle, ne tako davno, prije par godina ( sa moga aspekta, ili pola života sa aspekta mog podmlatka), moja mladunčad je izjavila kako bi oni voljeli gledati zvijezde i planete kroz teleskop. Kako se smatram dobrim ocem, odlučio sam investirati u teleskop. No kako se jednako tako smatram dobrim i škrbnim mužem, odlučio sam ne investirati gzilijun kuna u prvi teleskop i potražiti neki početnički teleskop pomoću kojeg ću testirati želju , volju i dužinu interesa mladunčadi. Nakon posjeta Maloj teleskopskoj stranici (koju svesrdno preporučujem svima koji se nađu u istoj dilemi kao i ja) izbor je pao na teleskop kojeg su na stranici savršeno opisali kao “Tata, ja bi teleskop!”. Riječ je bila o teleskopu Skywatcher Heritage 76. Simpatičan mali teleskop za sasvim pristojnih 400tinjak kuna. Kako je riječ o o teleskopu koji dolazi sa dva okulara sa uvećanjem od 12X i 30X, sam pogled na naš prirodni satelit je bio lagano razočaravajuć u dječjim očima, jer njihva očekivanja su bila da ćemo vidjeti američku zastavu kao i vrećicu sa fekalnim otpadom pored LEM-ovog descent stagea. No s druge strane, iako prilično sitno, po prvi puta su mogli vidjeti oštre obrise Mjesečevih kratera. Na moje iznaneđenje, to im se nekako urezalo u pamćenje i želja za astronomijom ih nije popustila pa smo nedugo nakon toga, na njihovo neprestano inzistiranje, posjetili riječku zvjezdarnicu i planetarij i pritom pogledali u Jupiter kroz ozbiljniji teleskop. S obzirom da su bili najmlađi u grupi, djelatnici zvjezdarnice su im poklonili nekoliko slika planeta fotografiranih kroz njihov teleskop i pritom mene odmah usrećili za apsolutno nedgodivi trošak u budućnosti. Posjet zvjezdarnici ih se toliko dojmio da od tada nisu prestali zvocati kako bi oni htjeli gledati u planete svake večeri, a onda se kćer dosjetila da bi bilo lijepo imati i koju sliku. Odolijevao sam dječjim napadima na moj novčanik prilično dugo, ufajući se da će s vremenom ipak zaboravit na zvijezde i planete.

Na moj roditeljski “pride and joy”, želja ih nije popustila. Na moj roditeljski “ajme meni novčanik”, jednako tako nisu zaboravili. Ništa drugo mi nije preostalo nego krenuti u “duckduckgoanje” ( za sve vas plebe to je googlanje sa l33t pedigreom) i pronaći “ozbiljniji” teleskop.

Na moj užas shvatih da “ozbiljniji” teleskop + nekakav mount za kameru + sama kamera = razred od 2000+ ojra.

Paralelno s time, zahvaljujuci upravo onima od kojih želim sakriti ovaj test (da da, opet ona dva profesionalna fotografa iz uvoda) počeo sam dobijati interes i za fotografiju. Na moj užas shvatih da “ozbiljniji” DSLR + nekoliko objektiva + dobar tronožac= razred od 3000+ojra.

Odlučio sam sve to zanemariti, potisnuti vlastitu želju ali i odbijati dječje napade upotrebom roditeljskog autoriteta i poznatim i izlizanim rečenicama “ne pričaj gluposti” do onog “što će vam to?”

I gotovo da sam uspio, sve dok nisam prije par mjeseci naletio na Youtube video jedne tete, iznimno ugodnog glasa, kako pravi snimke planeta očito samo sa fotoaparatom. Prijelomni trenutak bila je slika Saturna koja me zainteresirala da doznam koji je to foto aparat koji može toliko zumirati. Priznajem, očekivao sam nekakvu zvijer od gzilijun dolara, no na moje ugodno iznenađenje otkrio sam da je riječ o novom fotoaparatu na tržištu i sasvim prihvatljive cijene.

Lomio sam se par tjedana kupiti ili ne, no kako je taj uređaj u mom slučaju rješenje 2u1, odlučih progutati udicu i kupiti ga.

I tako je stigao moj primjerak Nikon Coolpix P1000.

I što sada?

S obzirom kako sam vas već upozorio, ovo je prvi moj aparat i ne mogu ponuditi nikakvu usporedbu po pitanju ergonomije, performansi ili gabarita. Shodno tome niti ovaj tekst neće biti tehničko nabrajanje podataka (bilo bi besmisleno s obzirom na moje iskustvo) niti će biti “how to” bilo koje vrste.

Tekst će biti opis puta mog učenja, podjele dojmova, ushićenja prvim fotografijama, ali i razočaranja. Također opisati ću što se događalo kada sam počeo razumijevati što sve one F brojke, razlomke, milimetre…i što one znače pri izradi jedne fotografije, posebno kada se želite potruditi napraviti dobru fotografiju sa namjerom, bez uplitanja sreće ili slučajnosti.

Ako ste voljni čitati iskustva nevježe, slobodno nastavite.

Kada je dostavna služba pozvonila na vrata i predala mi aparat u ruke, priznajem osjetio sam ushićenje poput malog djeteta. Gotovo grozničavo sam otvarao paket i vadio poklopac objektiva, “kapu šiltericu”za objektiv :), bateriju, punjač, USB kabel, remen i upute. Odmotavanje aparata iz zaštitne vrećice i prvi pogled na aparat me malo uplašio. Iako sam gledao milijun videa na tubi i još toliko pročitao recenzija, ipak nisam očekivao da je baš toliko velik. Čak i težina je bila neočekivana (kaže jedna od onih brojkica za koje sam rekao da ih neću nabrajati 1490 grama). Nisam se dugo zamarao sa time, želja za testiranjem tog toliko hvaljenog zooma od 125X (<—još jedna brojka) je bila jača. Brzinsko trpanje baterije u aparat i onda spoznaja kako sam zaboravio naručiti SD karticu.

Pas mater, zeko i potočić!

Srećom, imam GoPro koji je privremeno donirao karticu.

Izletio sam na terasu, upalio aparat i stisnuo zoom in prema crkvi na Veprincu.

I eto prvih problema!

Kada se izvuče maksimalni zoom, ekvivalent od 3000mm (još jedna od brojkica za koje sam rekao da neću spominjati) zadržati subjekt u kadru je nemoguće. Koliko je teško, možda najbolje govori da uz svo nestrpljenje nisam se ni usudio stisnuti gumb. Utrčao sam u kuću i brzinski na ebayu naručio prvi tronožac na koji sam naletio od kakvih 100kn. Pokazalo se da je mrvicu više upotrebljiv od fotografiranja “iz ruke”, znači apsolutni promašaj i rekao bih bačenih 100kn, ali o tome malo kasnije.

Povratak na terasu, guranje stola, slaganje školskih knjiga i bilježnica ispod objektiva i naštimavanje kadra i konačno, prvi “ŠKLJOC” se začuo. Odmah pogled na preklopni LCD ekran i odmah kreću lagani upitnici. Otkuda ovaj “paus papir” preko fotografije?

Ništa, okrenuh aparat prema repetitoru na Učki. “ŠKLJOC” po drugi puta.

I opet, samo ovog puta kao dva “paus papira”!!!

Što radim krivo?

Brzinsko “patkopatkanjeidemo” i 5 minuta kasnije shvaćam da imam problema sa onom istom znanošću za koju sam tvrdio da ne postoji pri fotografiranju.

Naime udaljenost između crkve i moje terase je cca 7km, a do repetitora oko 10km, što bi značilo da prilikom zoom-a osim što kompresiram udaljenost, usput i kompresiram 10 km atmosfere koja se nalazi na slici i upravo ona je zaslužna za ovaj “paus papir” efekt. Srećom, na jednom od linkova je pisalo da se taj efekt prilično dobro i lako uklanja sa opcijom “Auto White Balance” u Photoshopu. S obzirom da sam “alternativno” nastrojen, Photoshop ne dolazi u obzir, nego otvaram vjerni GIMP i primjenjujem taj čudotvorni “White Balance”.


Konačno prvi “WOOOOW” i smješak na licu. Ponoviti ću još jednom, crkva je na udaljenosti oko 7km, a repetitor je na ~10km.

Kako ipak imam koju godinu u guzici, a i parcijalno sam educiran, shvaćam nastavim li metodom pokušaja, promašaja, pretrage po internetu….gubim samo vrijeme. Vrijeme je za RTFM ili prevedeno, PJU. Nažalost, iako u uputama ima nešto sitno objašnjenja, sve se više manje svodi na objašnjenje funkcija čemu služi pojedinačni gumb, a ne što sama funkcija radi. Dakle, vrijeme je za Youtube edukaciju.

Na moju veliku sreću, gotovo odmah pronalazim Youtube kanal od stanovitog Mike Brown-a, očito profesionalnog fotografa koji se potrudio objasnit jednostavnim riječima i primjerima,  većinu pojmova u digitalnoj fotografiji, na što posebno paziti i kako izbjeći barem one najosnovnije početničke greške. Ukoliko ste početnik kao ja i interesira vas digitalna fotografija, ne mogu dovoljno jako preporučiti njegov kanal. Svakako pogledajte, makar vaše fotografiranje se svodi na kameru na mobitelu, pronaći ćete iznimno puno korisnih savjeta. Također preporuka idu i na kanal bračnog para Tony & Chelsea Northrup gdje jednako tako daju hrpetinu korisnih savjeta, međutim njihova objašnjenja jako često zadiru u tehnička objašnjenja i hrpu brojki, tako da se vrlo lako pogubiti u objašnjenju.

Zahvaljujući Mikeu, odlučih se po prvi puta poigrati se i manualnim postavkama.

Gospođa Maca se učinila kao savršen model, osobito nakon njenog ručka, kada slika sa njom kao glavnim motivom postaje motiv “mrtve prirode”. Par škljocanja kasnije dobijem ovu sliku.

Bogami, za moja mjerila, ja prezadovoljan do te mjere da sam postao lagano “cocky” i počeo se ponovo igrati mišlju kako možda ipak nema baš toliko “znanosti” u fotografiranju. Dakako da sam opet bio u krivu, ali i tome malo kasnije.

Očito je da po danu i dobrom svjetlu, kamera radi izvrsne slike a zahvaljući ugrađenom objektivu moguće je koristiti kameru za gotovo sve potrebe. No, realno gledano, po dobrom svjetlu i “Camera obscura”će napraviti sliku.

Pa dobro gdje su loše strane kamere?

Iskreno, nisam znao što se smatra lošim i kako to otkriti, sve dok nisam počeo, ili bolje rečeno pokušao napraviti fotografiju u slabije osvijetljenim uvjetima. A tada se upoznah sa svim “čarima” ISO postavki, brzine blende, otvora blende…

Idemo skratiti ovaj već sad predugi tekst jednog početnika u fotografiranju.

Par tjedana kasnije, par tisuća slika kasnije, par kila živaca manje itekako sam svjestan nedostataka kamere. Zapravo nisu to nedostatci. Bolji opis bi svakako bio kompromisi. Kompromisi koji su neizbježni ako želite imati kameru sa neizmjenjivim objektivom i ogromnim uvećanjem.

Kako sam u ovih proteklih par tjedana naučio ( a sad se ipak spremite na malo brojki), cropani senzor od 1/2.3 inča primiti će daleko manje svjetla od Full Frame senzora. Nažalost ako ste pomislili kao i ja, zašto Nikon nije ponudio kameru sa FF senzorom i ovim objektivom, odgovor je opet u znanosti. Naime kako nam zakoni fizike i optike objašnjavaju, nemoguće je postići toliko uvećanje i pritom zadržati postojeće gabarite kamere. Također sve postavke ISO-a preko 800 treba zaboraviti. Senzor jednostavno na većim ISO postavkama stvara priličnu količinu šuma ali i razmrlja sliku do te mjere da detalji na slici postaju jednostavno neprepoznatljivi. Samim time, u tamnijim uvjetima kada treba otvoriti blendu i smanjiti joj brzinu, dolazi se do zaključka kako  slikanje dinamičnih fotografija sa slabim svijetlom gotovo pa neizvedivo. Ok može se upotrijebiti ugrađeni blic u zatvorenim prostorima, međutim večernje fotke vanjskih prostora će u najbolju ruku biti prosječne. Noćno slikanje bilo čega u pokretu bez blica možete komotno zaboraviti.

Ako mislite da par posljednjih rečenica vam je lagano dalo naslutiti kako mislim da sam pogriješio u odabiru kamere i da lagano smatram promašenom investicijom, bili bi u krivu.

Naime, kako samo rekao već u onom predgovoru, kamera je bila 2u1 rješenje. S obzirom da sam do sada pričao samo jednom od ona dva rješenja, evo nastavka.

Prva vedra noć i slika našeg prirodnog satelita će vam doslovno sve reći. Naime slika je napravljena “iz ruke” i nije uopće prošla kroz GIMP niti je slika na bilo koji način dirana . To što vidite je izašlo upravo takva iz fotoaparata (OK smanjio sam joj veličinu radi limita od 2MB po fajlu, zahvaljujući našem adminu). To samo daje još jedan veliki plus elektronskoj stabilizaciji koju ova kamera posjeduje. Klinci su prezadovoljni, ja također.

Druga slika (također samo “resajzana”) pokazuje kako i uvjetima ogromnog svjetlosnog zagađenja (uostalom vidite i sami uličnu rasvjetu u kutu fotografije) može napraviti pristojna astrofotgrafija i mogu reći da sam ipak na kraju pun pozitivnih dojmova.

Jedina možda osnovana zamjerka kameri je anemična baterija, koja će nakon 200tinjak fotografija pokazati srednji prst i ugasiti kameru.

Ah da, druga slika je slikana na tom famoznom tronošcu od 100kn, koji je u međuvremenu stigao.

Kad smo već kod tronošca, ne znam da li ima smisla opisivati stvar od 100kn, jer ne mogu baš puno toga pozitivnog reći. Tronožac će se zaljuljati na bilo kakav jači povjetarac i jednostavno neupotrebljiv je za slikanje teleskopskih fotografija, odnosno jedinog razloga zašto sam ga kupio. Manualno stiskanje okidača također treba zaboraviti, jer slika se zamuti kao da je slikana bez tronošca. Dakle jedino preostaje okidanje preko daljinskog (dodatna oprema i zasebno se kupuje) ili preko mobilne aplikacije Snapbridge koja će se povezati sa fotoaparatom preko bluetootha (za kontrolu uređaja) ili wifi veze (ako poželite odmah prebaciti netom snimljene fotografije na mobitel).

Rezime?

Kada se podvuče crta, zadovoljan. Čak bih se usudio reći prezadovoljan. Možda ne toliko samim performansama kamere, koliko time što sam se konačno natjerao naučiti barem neke osnove o fotografiji.

Ipak najveće zadovoljstovo mi ipak pruža interes koji je kćer pokazala prema fotografiji i priznati ću, zadnjih par dana ona više slika sa kamerom nego ja.

Učimo skupa i imamo kvalitetno “otac-kćer” provedeno vrijeme (lovim posljednje skose, dolaze tinejđerske godine)

6 Comments

Dakky

16 November , 2018 at 8:39 pm

Ja imam P900 već godinu i kusur... i još nisam znao za ovu foru sa white balance... Viđe zoom s mog prozora... https://www.youtube.com/watch?v=1vmBHpMeg4c

LittleCannon

16 November , 2018 at 11:55 pm

Hehe, eto ti si prvi koji je primjetio da sam poceo ponovo pisati. Ali da fora je igrati se sa zoomom. Moram priznati da me jos uvijek nije popstio gust.

Dakky

17 November , 2018 at 1:50 am

Probaj fotkat avione na 10 km... još mi nije uspjelo dobru fotku napraviti mada ih na yutube ima beskonacno. Ne kuzim u cemu je stos.

LittleCannon

19 November , 2018 at 11:39 am

Stos ti je u stativu. Kum mi je posudio njegov pa ajmo reci profesdionalni stativ i odjednom sve je lakse slikati. I planete i avione a i zoomane fotke. Trenutno proucavam stative pa cu odluciti za slijedeci poklon samom sebi sto uzeti.

RimtuTiTuki

27 November , 2018 at 4:07 pm

Još kad otkrijete Dehaze u Photoshopu, gdje će vam biti kraj :D Pepe, jel stativ za vuć sa sobom u prirodu, ili ti težina nije toliko bitna?

LittleCannon

27 November , 2018 at 6:58 pm

Ma ne, stativ je za astrofotografiju. U prirodi sasvim pristojno mogu zumirati na pticicu i dobiti prilicno ostru sliku.

Leave a Comment

Only registerd members can post a comment , Login / Register